Demokracija i dalje formalno predstavlja temeljnu legitimacijsku pretpostavku današnjice. Ona se posljednjih desetljeća gotovo jednoglasno shvaća kao liberalna demokracija. Međutim, suvremena neprijepornost demokratske legitimacije dovedena je u pitanje njenom praktičnom artikulacijom. Posljedično, normativni kapacitet demokracije slabi što dovodi do nemalih napetosti u političkom poretku. Cilj ovog predmeta je da pokaže korijene, razmjere i posljedice ovih napetosti naslanjajući se na klasičnu iI suvremenu teoriju i praksu demokracije. Pri tome će se voditi računa da je demokracija dosad bila primarno mišljena i ostvarivana teritorijalno, tj. u okviru (nacionalne) države, a da tzv. doba globalizacije dovedi do krajnjih konzekvenci sve dvojbe koje proizlaze iz (liberalne) demokracije. Tako se nadaje da je (liberalna) demokracija kao poredak zapravo historijski kontingenta forma artikulacije političkoga. Međutim, demokracija mišljena kao djelovanje u kojem nema unaprijed postavljenog subjekta, forme, mjesta i identiteta i dalje ima emancipacijsku sposobnost čime se ostvaruju pretpostavke za njenu reafirmaciju.